Kada sam počela da treniram, nisam imala nikakvo iskustvo sa borilačkim veštinama. Iskreno, uvek sam ih doživljavala kao nešto nasilno i nisam mislila da je to za mene. Bavila sam se jogom, ali bez prave discipline i kontinuiteta. Na čas Muay Thaija sam otišla iz čiste znatiželje – da vidim kako rade treneri, jer je moja ćerka htela da krene. Već na prvom treningu sam se „navukla“. I vrlo brzo sam shvatila da trening utiče na mnogo više od fizičkog – da otvara prostor za razvoj kroz sport na način koji ranije nisam povezivala sa borilačkim veštinama.
Prvi pomak sam primetila u energiji.
Pravi osećaj samoprevazilaženja, koji mi je doslovno svaki trening davao, terao me je da se pojavim i kad me je mrzelo da dođem. To mi je probudilo disciplinu i pokazalo koliko je doslednost u treniranju važna. Promene nisu dolazile sa svakim treningom, ali već posle mesec dana počele su da se vide – ne samo u treningu, nego i u mom stavu prema svakodnevnim izazovima.
Upornost je bila sledeća stvar koja se razvila.
Kroz ponavljanje udaraca, iznova i iznova, shvatila sam da razvijam strpljenje. Naučila sam da je u redu i da 30 puta ponovim neki udarac ako ga 31. put uradim kako treba. Taj odnos prema grešci i procesu vrlo brzo se preneo i na druge oblasti života.
Kroz tehničke vežbe sam shvatila i da su granice mog tela mnogo dalje nego što sam mislila. Da sam spretnija i snažnija nego što sam verovala o sebi. To je direktno uticalo na moje samopouzdanje.
Fokus i kad grmi oko tebe
Na treningu sam primetila i nešto što nisam očekivala – koliko brzo se sve svodi na prisutnost u trenutku. Kada krene kombinacija, nema mnogo prostora za razmišljanje o drugim stvarima. Ili si tu, ili nisi.
Taj osećaj mi je prijao. Ne zato što ranije nisam imala fokus, već zato što sam imala prostor da ga primenim na nešto konkretno, bez rasipanja. I to je nešto što sam vremenom počela da prepoznajem i van treninga, u poslovnim zadacima, ili prosto u svakodnevnom životu – kao alat da se vratim u trenutak i usporim kad su prisutna ometanja.

Najveći uvid desio se u kontaktu sa drugima.
Kada je trebalo da prvi put primenim udarac na drugoj osobi, preplavila su me osećanja koja do tog trenutka nisam osvestila. Izvinjavala sam se svaki put. Postojao je strah da ne povredim nekoga, ali i osećaj da sam „previše“. Shvatila sam koliko me to zapravo blokirai u drugim životnim oblastima.
Vremenom, kroz trening i jasne instrukcije, počela sam da razumem gde je granica. Koliko je „dovoljno“. I kako da delujem bez potrebe da se povlačim ili izvinjavam za nešto što je deo procesa.
Prestala sam da se izvinjavam. I to nije bila mala promena.
Zanimljivo je da sam isti obrazac prepoznala i van treninga. U komunikaciji i radu često sam birala da ne kažem ono što je važno za datu situaciju, bilo da je privatna ili poslovna, iz straha da ne budem neadekvatna, ili povredim nečija osećanja. Trening mi nije direktno dao odgovor, ali mi je pomogao da uočim taj obrazac.
Danas mi je mnogo jasnije koliko je važan okvir u kojem radimo. Unutar jasnih granica i uz dobru strukturu, mnogo je lakše da se funkcioniše. Ljudi se tada ohrabruju da probiju svoje lične granice, koje često doživljavamo mnogo uže nego što zaista jesu.
Za mene, razvoj kroz sport nije samo fizički napredak.
To je proces u kojem učim kako da budem dosledna, kako da pogrešim i nastavim, kako da pomerim granice za koje sam mislila da su fiksne. I možda najvažnije – kako da delujem bez potrebe da se smanjujem, bez straha da sam „previše“.
Ono što sam kroz trening naučila nije ostalo u sali. Prelilo se u način na koji donosim odluke, komuniciram i postavljam granice. I to je, za mene, najkonkretniji dokaz da promene koje dolaze kroz telo ostaju mnogo duže nego one koje pokušavamo da razumemo samo kroz razmišljanje.